Božić je jedan od najljepših blagdana, i u to doba godine najveća nam je želja biti s našom obitelji. Ipak, kao i sve ostalo, i blagdani podrazumijevaju pripreme da bi se moglo neometano uživati jednom kada dođu. Osim što je potrebno otići u veliku kupovinu da bismo uzeli hranu za bogat božićni objed i poklone koji će obradovati našu obitelj, što je Božić bez božićnog drvca? Upravo to je jedan od najjasnijih i najtradicionalnijih načina na koji obilježavamo Isusovo rođenje. Kupujemo vani ili naručujemo online smreku, jelu ili bor da nam sljedećih tjedana krasi kuću ili stan, a poslije imamo slatke brige oko toga koje ćemo sve ukrase staviti ovu godinu.
To većina nas radi niti ne razmišljajući zašto zapravo kitimo božićno drvce.
Vratimo se malo u prošlost. Premda nije posve poznato kako je to krenulo, postoji nekoliko teorija, od kojih izdvajamo sljedeće:
Moguće je da kićenje božićnog drvca korijene vuče još iz pretkršćanstva, kad su stari Rimljani, u svrhu štovanja prirode, za vrijeme zimskog solsticija slavili boga Sunca i rimske saturnalije. No rođenje Isusa najprije se bilo slavilo u proljeće, sve dok, zahvaljujući rimskim svećenicima, proslava nije prebačena na zimski solsticij.
Što se božićnog drvca tiče, običaj datira iz 16.stoljeća, kad su ga u Njemačku uveli luterani. Ukrašeno drvce otada je počelo svoj utjecaj širiti diljem svijeta, kako u kršćanskim, tako i u nekršćanskim dijelovima svijeta. Isprva se kitilo plodovima i papirom, no ukrasi su se s vremenom promijenili. U svakom slučaju, kiteći jelu, smreku ili bor, time Bogu odajemo počast i tim činom simboliziramo ljudsku prolaznost, a i zbog činjenice što je zimzeleno drveće, pa zbog toga ravnije, simbolika svega tim je veća. U 19. stoljeću kićenje božićnog drvca širio se među plemstvom od Beča, po Velikoj Britaniji i Francuskoj, a došao je čak i do Rusije. Najzaslužniji događaj popularizacije kićenja bora bilo je vjenčanje nećaka kraljice Viktorije, princa Alberta, koji je velik dio drveća poklanjao školama i vojarnama, a ilustracije toga pojavile su se u engleskim i američkim časopisima.
Što se tiče Hrvatske, kod nas se običaj kićenje bora pod utjecajem njemačke tradicije pojavio oko 1850. godine. Mnogi su se uspješno prilagodili novom običaju, budući da su i prije svoje domove kitili plodovima, cvijećem i zelenilom. Isprva su ljudi kitili bjelogorična stabla, a kako se pošumljavanje intenziviralo, i crnogorična. Tadašnji ukrasi bili su zaista bogati: na drvce se stavljalo jabuke, kruške, lješnjake i šljive, ali i slastice, razne papirnate ukrase, lance, kitilo se zlatnim i srebrnim nitima, ukrasima od slame, pa čak i licitarima.
U današnje doba popriličan broj trgovina i shopping centara s kićenjem počinje već krajem listopada ili početkom studenog, no kućanstva se drže tradicije i u svoje domove drvca unose nekoliko dana prije Božića, te ih kite na sam Badnjak, a ukrase i jelku ili smreku maknu malo nakon Sveta tri kralja, odnosno oko Bogojavljanja.
